Nagrada Pritzker 2026. dodijeljena je Smiljanu Radiću Clarkeu, čileanskom arhitektu čije stvaralaštvo spaja materijalne eksperimente, kulturno pamćenje i suptilnu osjetljivost na ljudsko iskustvo. Žiri je naglasio da njegove građevine balansiraju na granici privremenosti i nestabilnosti, a ipak nude stabilno i optimistično utočište.
Korijeni i povijest koji oblikuju arhitekturu
Radić je rođen u Santiagu u obitelji migranata – njegov otac potječe iz Hrvatske, a majka iz Velike Britanije. Ta kombinacija kultura oblikovala je njegovu svijest o složenosti svijeta i pogled na život kao proces stvaranja smisla, a ne samo nasljeđivanja tradicije. Arhitekt naglašava da ponekad vlastite korijene treba stvoriti samostalno kako bi se stekla sloboda u djelovanju i razmišljanju.
Kreativan put pun izazova
Put Radića do arhitekture nije bila linearna. Već sa četrnaest godina susreo se s projektiranjem zgrada u umjetničkoj školi. Studij arhitekture na Pontificia Universidad Católica de Chile završio je početnim neuspjehom – nije položio završni ispit 1989. godine.
To mu je ipak otvorilo put prema daljnjem studiju povijesti arhitekture u Veneciji i putovanjima po svijetu, koje smatra temeljem svog obrazovanja. Od samog početka njegovi su radovi povezivali arhitekturu s filozofijom, umjetnošću i književnim inspiracijama, stvarajući prostore u kojima se rađaju ideje.
Pritzker 2026. Mali studio, velike ideje
Godine 1995. Radić je osnovao vlastiti studio u Santiagu, intiman i svjesno osoban. Zajedno sa suprugom, kiparicom Marcelom Correom, stvorio je između ostalog Casa Chica (Vilches, Čile, 1997.), 24-metarsko sklonište u Andama, građeno ručno. Njihova suradnja nije samo niz projekata, već svakodnevni dijalog i razmjena ideja koji oblikuju svaku realizaciju.
Arhitektura kao utočište i refleksija
Radić istražuje granice između onoga što štiti i onoga što potiče introspekciju. Njegovi projekti balansiraju između skloništa i azila, zaštite i ranjivosti. U središtu njegovih razmišljanja nalazi se krhkost – prihvaćanje lomljivosti kao neodvojivog dijela života.
Njegove privremene konstrukcije, kao i stambene i institucionalne zgrade, ostaju emocionalno prisutne i svjesne konteksta u kojem nastaju. Zato je to arhitektura senzibiliteta.
Međunarodne realizacije i priznanja
Radić je stekao svjetsku slavu zahvaljujući projektima poput The Boy Hidden in a Fish (Venecija, 2010) i 14. Serpentine Pavilion u Londonu (2014), privremenom skloništu od stakloplastike. Godine 2017. osnovao je Fundación de Arquitectura Frágil, organizaciju koja podupire eksperimentalnu arhitekturu i interdisciplinarni pristup dizajnu.
Njegovo stvaralaštvo nagrađeno je brojnim međunarodnim priznanjima. Između ostalog, nagradom Architectural Record Design Vanguard, Oris Award, Arnold W. Brunner Memorial Prize te Grand Prize na Pan-American Architecture Biennial u Quitu. Njegova djela također su više puta bila izlagana u Tokiju, Londonu, New Yorku, Hiroshimi i Santiagu.
Arhitektura koja osjeća
Radić i dalje živi i radi u Santiagu. Vodi intimnu praksu u kojoj je svaki projekt osoban, promišljen i duboko osjećajan. Njegova nagrada Pritzker 2026. naglašava da suvremena arhitektura može biti i eksperimentalna i puna senzibiliteta. I ne zaboravlja na ljude kojima nudi prostor za život, razmišljanje i inspiraciju.
